Na desnoj obali Tise je od davnina veliko naselje panonskog tipa, jedan od najvećih u Potisju, privredno, društveno i kulturno središte ovog dela Vojvodine — Bečej. U opštini Bečej su sledeća naselja: Bačko Petrovo Selo, Bačko Gradište, Radičević i naselje Mileševo. Bečej je na pogodnom geografskom položaju, na raskršću puteva, na veštačkim kanalima i reci Tisi. Bečej je ekonomski centar na srednjem toku Tise kroz Srbiju. Nalazi se na važnom putu koji povezuje Novi Sad i Suboticu.
Grad ima 25.774 stanovnika, a opština Bečej 40.987 stanovnika. To je opština u kojoj žive i rade građani, uglavnom srpske i mađarske nacionalnosti, kao harmoničan i bogat spoj različitih kultura i veroispovesti.
Bečej se prvi put pominje 1091. godine, a 1238. godine se spominje i utvrda koju je ugarski kralj Bela IV svojom darovnicom poklonio kaluđerima krstašima iz Stolnog Beograda (Sekešfehervara) Naziv Bečej iz tog vremena se ne odnosi na neko naselje na teritoriji sadašnjeg Bečeja, već na tvrđavu i pristanište na Tisi, koja je spajala naselja na levoj i desnoj obali reke .
Tvrđava se nalazila na adi, 6 kilometara udaljenoj od današnjeg Bečeja. Od tog perioda promenio je niz vlasnika u okviru Austro – ugarske sve dok ona nije osvojena od strane Turaka. Bečkim ili Morejskim ratom Austrijanci su proterali Turke, i odlukama Karlovačkog mira 1699. godine, ova teritorija je pripala Austrijancima. Tako je ovo moćno utvrđenje Karlovačkim mirom “ osuđeno “ na rušenje.
Po rušenju tvrđave, iste godine je na teritoriji sadašnjeg Bečeja niklo novo naselje, Bečej. Habzburgovci su, da bi se zaštitili od turskih upada iz Banata 1702. i 1703. godine, obrazovali Potisku vojnu granicu. Bečej postaje njeno sedište sa posadom od 300 graničara. Tada se zvao Šanac Bečej, a od 1774. godine Stari Bečej. Posle proterivanja Turaka iz Banata, ukida se vojna granica 1749. godine. Ovim činom obrazovan je 1751. godine Potiski krunski distrikt, sa sedištem u Starom Bečeju. To je doprinelo bržem ekonomskom razvoju Bečeja, a isto tako povećanju broja stanovnika.
Distrikt je postojao do 1848. godine kada je ukinut, da bi, posle revolucije, bila izvršena nova administrativna podela, kojom je Bečej postao sresko mesto. U drugoj polovini XIX veka, dolazi do razvoja zemljoradnje, trgovine, zanatstva i industrije. To je Bečej tada sa 19.000 stanovnika, svrstalo u najnaprednija mesta u Vojvodini.
Završetkom Prvog svetskog rata i sloma Austro – Ugarske 1918. godine, Bečej, kao sresko mesto, postaje jak privredni centar u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i u Kraljevini Jugoslavije. Ovo bogato sresko mesto je od 1921. godine u sastavu Beogradske oblasti. Godine 1929. u Kraljevini se formiraju banovine, a Bečej ulazi u Dunavsku banovinu u kojoj ostaje sresko mesto sve do Drugog svetskog rata. Ovaj status imaće sve do 1955. godine, kada je počelo uvođenje komunalnog sistema. Nova reorganizacija trajaće do 1959. godine da bi konačno 1960. godine došlo do administrativne podele koja i danas postoji, tj. Bečej postaje opština.
Na teritoriji današnje opštine, prilikom arheoloških iskopavanja, nađeni su predmeti iz ranijih epoha ljudskog društva. Na osnovu do sada obavljenih istraživalja i nađenog materijala, zna se da je ovo područje bilo naseljeno od pet milenijuma pne., odnosno od starijeg neolita. Na mestu današnjeg grada i u njegovoj okolini život se odvijao kroz gotovo sve praistorijske kulture i periode. Nađena su naselja iz neolita, eneolita, bronzanog doba kao i naselja gvozdenog doba, sve do istorijskog perioda.
Početkom nove ere teritoriju su nastanili Sarmati. Tokom Velike seobe naroda kroz ovu teritoriju su naseljvala mnoga plemena zadržavajući se duže ili kraće na jednom mestu ostavljajući kuće i grobove. Najbrojnije ostatke iz tog perioda ostavili su Avari između 6. i 9. veka koji su u grobovima svojih pokojnika često ostavljali bogate priloge. Arheološkim iskopavanjem u naselju Perlek, severno od Bečeja koje je zaživelo još u 11.-12. veku. Prema turskim tefterima pominje se kao naselje još 1650. godine, ali je 1698. godine bez stanovnika , nađen je čitav niz objekata: poluukopane zemunice, silosi, otpadne jame, bunari i rovovi. Najlepši predmeti koji su nađeni na ovom lokalitetu nalaze se danas u holu fabrike „Karbo-Dioksid“, koja se posle privatizacije zove Linde.